Njihovo glamurozno i iznimno raskošno vjenčanje održano 1964. godine predstavljalo je prvorazredni i apsolutno najveći društveni događaj u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Mlada se na samu ceremoniju dovezla u prekrasnoj bijeloj kočiji, dok su se deseci tisuća vatrenih obožavatelja satima natiskivali na uskim ulicama Frankfurta

Werner Zahn, rođen sredinom studenog 1890. godine u Wieslochu, ostao je zapamćen kao iznimna ličnost koja je pomicala granice u ranim danima zrakoplovstva i zimskog sporta. Njegova velika fascinacija brzinom i adrenalinom započela je vrlo rano, a svoj prvi let zrakoplovom obavio je već 1913. godine, kada je avijacija još uvijek bila u povojima. Kada je izbio Prvi svjetski rat, mladi Zahn hrabro se pridružio njemačkim zračnim snagama i vrlo brzo postao cijenjeni dio elitne eskadrile pod strogim zapovjedništvom slavnog Manfreda von Richthofena, danas mnogo poznatijeg kao legendarni Crveni Barun. Iz tog izazovnog vremena potječe jedna od najneobičnijih priča koja svjedoči o dubokom viteštvu i poštovanju među tadašnjim ratnim pilotima.

Zahn je navodno preletio ogromnih 70 kilometara duboko u opasni francuski teritorij samo kako bi izbacio pismo jednog zarobljenog francuskog pilota točno na farmu njegovih zabrinutih roditelja. Ovaj zadivljujući podvig svjetskoj je javnosti otkriven tek mnogo godina kasnije, na svečanoj ceremoniji dodjele nagrada Svjetskog kupa u švicarskom St. Moritzu 1931. godine, kada je tu predivnu priču pred svima ispričao tadašnji predsjednik međunarodnog bob saveza, ugledni grof Renaud de la Frégeolière. Nakon završetka surovog rata, neumorni Zahn posvetio se utrkama brzih motocikala i automobila, vozeći za prestižne marke poput legendarnog Bugattija, no njegova stvarna i najveća sportska strast ubrzo je postao opasni sport na ledu - bob.

Sportska karijera Wernera Zahna u bobu bila je obilježena impresivnim uspjesima, ali i strašnim tragedijama koje su ga neprestano pratile na njegovom trnovitom putu do ostvarenja velikog olimpijskog sna. Već 1927. godine svima je dokazao svoju neprijepornu kvalitetu glatko osvojivši naslov njemačkog prvaka u dvosjedu i četverosjedu, čime je istaknuo ozbiljnu kandidaturu za nadolazeće zimske Olimpijske igre. Međutim, nedugo uoči igara 1928. godine doživio je strahovito tešku nesreću na službenom treningu u kojoj je smrtno stradao njegov vjerni kočničar Werner Schröder, zbog čega je shrvani i emotivno slomljeni Zahn morao zauvijek odustati od tog natjecanja. Unatoč toj neopisivo ogromnoj traumi, skupio je snagu, uspio se nevjerojatnom upornošću vratiti voljenom sportu i 1930. godine ponovno suvereno osvojiti zahtjevno nacionalno prvenstvo.

Mirko Filipović: Vrhunska zarada bio mi je jedini motiv, kao da sam volio izbiti se do krvi u Japanu

Njegov apsolutno najveći međunarodni uspjeh u bobu uslijedio je iduće 1931. godine kada je briljantnom vožnjom osvojio sjajnu zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u prestižnoj disciplini četverosjed. Ipak, teško olimpijsko prokletstvo ponovno je nemilosrdno udarilo 1932. godine u američkom zimskom centru Lake Placidu. Tijekom opasnog siječanjskog treninga, njegov je masivni bob pri iznimno velikoj brzini tragično izletio iz zavoja i pao s visine od nevjerojatnih 40 metara. Zahn je u tom stravičnom padu teško slomio lijevu podlakticu, dok su ostali članovi njegove nesretne posade također zadobili teške i po život opasne ozljede kralježnice i ruku. Unatoč bolnom prijelomu, hrabri pilot pod svaku je cijenu gorio od želje da ipak nastupi na utrci, ali mu je strogi žiri natjecanja iz jasnih sigurnosnih razloga kategorički zabranio start, čime je po drugi put u životu ostao bez toliko željenog olimpijskog nastupa.

Osim što je bio vrhunski sportaš i neustrašivi pilot, Zahn se pokazao i kao iznimno pronicljiv poslovni čovjek koji je ostavio neizbrisiv i dubok trag u razvoju snažne njemačke industrije. Tijekom turbulentnih tridesetih godina prošlog stoljeća uspješno je preuzeo zahtjevno vodstvo nad velikom tvrtkom Schuberth Werke smještenom u Braunschweigu. Pod njegovim iznimno energičnim i vizionarskim vodstvom, tvrtka se nije bavila isključivo proizvodnjom vrhunskih zaštitnih kaciga, po kojima je i danas iznimno poznata i cijenjena diljem cijelog svijeta, već je proizvodila i tehnološki vrlo napredni bob pod popularnim nazivom Schubra, koji su godinama redovito koristili mnogi tadašnji vrhunski natjecatelji i osvajači medalja.

Zanimljiv je i povijesni podatak da je Zahn zapravo jedan od iznimno rijetkih pilota u cjelokupnoj povijesti koji su aktivno i hrabro letjeli u opasnim borbenim misijama tijekom oba razorna svjetska rata, što samo dodatno i snažno naglašava njegovu nevjerojatnu fizičku izdržljivost i čeličnu volju. Sportu i natjecanjima ostao je duboko vjeran i u svojim kasnijim godinama, pa je tako 1933. ponovno zasluženo postao prvak Njemačke. Svoj posljednji značajniji međunarodni rezultat ostvario je 1938. godine osvojivši odlično šesto mjesto. Preminuo je prvog siječnja 1971. godine.

Druga poznata osoba koja dijeli ovo često ime, a čiji je pomalo turbulentan život godinama punio njemačke medijske stupce i stranice žutog tiska, bio je imućni sin bogatog industrijalca koji je javnosti najpoznatiji po tome što je postao prvi suprug proslavljene njemačke klizačke ikone Marike Kilius. Njihovo glamurozno i iznimno raskošno vjenčanje održano 1964. godine predstavljalo je prvorazredni i apsolutno najveći društveni događaj u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Tada vrlo mlada, 21-godišnja Marika, koja je već ranije osvojila prestižne naslove svjetske prvakinje na oduševljenje nacije, na samu se ceremoniju dovezla u prekrasnoj bijeloj kočiji, dok su se deseci tisuća vatrenih obožavatelja satima natiskivali na uskim ulicama Frankfurta. Njihov medijski eksponirani brak trajao je punih 13 godina, tijekom kojih su dobili dvoje djece, no na kraju su ipak odlučili krenuti potpuno odvojenim životnim putevima, daleko od očiju javnosti.

Kraj životnog puta ovog Wernera Zahna bio je nažalost obilježen priličnom dozom tragike, zaborava i duboke usamljenosti, daleko od nekadašnjeg blještavila. Preminuo je u svibnju 2026. godine u 85 godini svog života, nedugo nakon jedne iznimno složene operacije srca od koje se njegov iscrpljeni organizam jednostavno nije uspio oporaviti. Njegova bivša supruga Marika i njihova zajednička kći za njegovu su iznenadnu smrt saznale posve slučajno i neočekivano, i to tek nekoliko dugih tjedana nakon što je već u tišini bio pokopan, što je dalo iznimno gorak i beskrajno tužan, gotovo filmski epilog priči o čovjeku čije je vjenčanje nekoć bez daha pratila i slavila doslovno cijela jedna nacija. 

Marika Kilius započela je svoj nevjerojatni sportski put na pomalo neobičan način. Njezina prva ljubav bile su zapravo koturaljke, a svoj nevjerojatan talent potvrdila je već kao 15-godišnjakinja kada je 1958. godine uvjerljivo osvojila titulu svjetske prvakinje. Ipak, pravi poziv čekao ju je na ledu, gdje je njezin potencijal u potpunosti došao do izražaja. Svoj prvi značajan trag u svijetu umjetničkog klizanja ostvarila je u paru s Franzom Ningelom, klizačem koji je bio više od šest godina stariji od nje. Njihova suradnja brzo je donijela zapažene plodove te je par postao prepoznatljiv po iznimnoj tehničkoj preciznosti. Osvojili su treća mjesta na europskim prvenstvima tri godine zaredom, u razdoblju od 1955. do 1957. godine, te su zauzeli visoko četvrto mjesto na Olimpijskim igrama 1956. godine. Međutim, kako je Kilius rasla i ušla u pubertet, ubrzo je postala viša od svog partnera, što je počelo stvarati ogromne i nepremostive probleme pri izvođenju složenih tehničkih elemenata, a ponajviše kod visokih podizanja koja su ključna za parove. Zbog te specifične fizičke prepreke, par se nažalost morao razići 1957. godine.

Nedugo nakon prekida te prve suradnje s Ningelom, Kilius je započela novo partnerstvo koje će zauvijek promijeniti povijest cjelokupnog njemačkog sporta. Iste te 1957. godine započela je klizati s talentiranim Hans-Jürgenom Bäumlerom, i to pod budnim okom proslavljenog trenera Ericha Zellera. Njihova kemija na ledu bila je nevjerojatna i gotovo trenutačna. Zvuči pomalo nestvarno, ali nakon samo šest tjedana intenzivnog zajedničkog treniranja, Kilius i Bäumler osvojili su titulu njemačkih prvaka, snažno najavljujući tako početak jedne od najdominantnijih era u klizanju. Između 1958. i 1964. godine, ovaj je dvojac četiri puta osvajao prestižni naslov nacionalnih prvaka, dok su na zahtjevnoj europskoj sceni postali apsolutni vladari osvojivši zlato nevjerojatnih šest puta zaredom. Njihovi su natjecateljski nastupi bili prepuni dotad neviđenog glamura, izvanredne usklađenosti i elegancije koja je oduševljavala publiku diljem svijeta, čineći ih pravim međunarodnim zvijezdama svog vremena te apsolutnim miljenicima medija koji su pratili svaki njihov korak na ledu i izvan njega.

Put do prave svjetske dominacije ipak nije bio nimalo lagan i bio je popločan brojnim nesretnim okolnostima. Prvi vrlo ozbiljan udarac doživjeli su 1961. godine kada je cjelokupno Svjetsko prvenstvo u umjetničkom klizanju naprasno otkazano zbog stravične zrakoplovne nesreće u kojoj je stradao cijeli američki klizački tim. Već sljedeće godine, zla kob ih je ponovno spriječila da se napokon domognu najsjajnijeg odličja. Tijekom nastupa na Svjetskom prvenstvu došlo je do teškog sudara na ledu, a Mariki je pritom otpao dio klizaljke, prisilivši ih na bolno odustajanje od daljnjeg natjecanja. No, njihova neviđena upornost konačno se isplatila 1963. godine kada su po prvi put u karijeri postali svjetski prvaci, oduševivši suce besprijekornom izvedbom. Svoju apsolutnu dominaciju uspjeli su potvrditi i samo godinu dana kasnije, uspješno obranivši titulu najboljih na svijetu 1964. godine. Zanimljiv je podatak da su nakon Olimpijskih igara te iste godine ozbiljno razmišljali o trajnom odustajanju od nastupa na Svjetskom prvenstvu, ali ih je njezin bliski prijatelj Thomas Fritsch uspio nagovoriti da ipak nastupe. Za taj su pobjednički nastup osmislili potpuno novu i inovativnu koreografiju, mudro posudivši dio programa od svojih najvećih rivala, slavnih sovjetskih osvajača olimpijskog zlata, Ljudmile Belousove i Olega Protopopova.

Unatoč svim navedenim svjetskim naslovima, Olimpijske igre neprestano su se pokazivale kao njihov daleko najveći izazov i izvor frustracija. Nakon što su osvojili vrijednu srebrnu medalju u Squaw Valleyu 1960. godine, Kilius i Bäumler stigli su na Igre u Innsbruck 1964. godine kao najveći favoriti za osvajanje zlata. Međutim, njihov nastup pred brojnom publikom ipak nije bio na onoj uobičajenoj razini savršenstva koju su pokazivali na brojnim prethodnim natjecanjima, pa su suci konačnu pobjedu dodijelili moćnom sovjetskom paru. Ta je teška sudačka odluka izazvala neviđeni bijes tisuća njemačkih navijača na tribinama, koji su iskreno smatrali da je njihov omiljeni par drastično oštećen lošim suđenjem. Cijela je situacija brzo eskalirala do te mjere da su suci danima primali prijetnje zbog dodijeljenih niskih ocjena, iako su brojni neovisni analitičari kasnije tvrdili da su ocjene zapravo bile realne. Ovaj nemili događaj bacio je prilično tamnu sjenu na njihovo olimpijsko srebro, no onaj pravi i najveći šok u njihovim životima uslijedio je tek nešto kasnije.

Samo dvije godine nakon tih iznimno kontroverznih Igara u Innsbrucku, Međunarodni olimpijski odbor pokrenuo je opsežnu službenu istragu koja je na koncu rezultirala jednim od najpoznatijih skandala u cjelokupnoj povijesti zimskih sportova. Naime, otkriveno je da su Kilius i Bäumler neposredno prije nastupa na Olimpijskim igrama 1964. godine potpisali vrlo unosan profesionalni ugovor za atraktivne nastupe u poznatoj međunarodnoj reviji Holiday on Ice. U to davno vrijeme, olimpijska su pravila bila nevjerojatno stroga i dopuštala su natjecanje isključivo pravim amaterima, bez ikakvih komercijalnih angažmana. Zbog tog očiglednog kršenja strogog pravila, odbor im je 1966. godine potpuno beskompromisno i javno oduzeo srebrne medalje. Bio je to iznimno težak udarac za njihov osobni i nacionalni ugled, iako su nakon toga kao profesionalci nastavili nizati brojne uspjehe na ledu diljem cijelog svijeta, nastupajući sve do 1981. godine. Pravda je ipak, na neki svoj način, zadovoljena tek nevjerojatne 23 godine kasnije. Tijekom redovnog sastanka izvršnog odbora koji se održavao u Istanbulu 1987. godine, čelnici su u tišini donijeli povijesnu odluku da se vrate srebrne medalje njemačkom paru, proglasivši ih tako i službeno rehabilitiranima. Ova prilično zakašnjela i pomalo zbunjujuća odluka izazvala je priličnu zbrku u poretku ostalih dotadašnjih natjecatelja na postolju, pa su tako kanadski i njemački predstavnici na kraju tehnički dijelili to famozno srebro, dok su američki klizači uspjeli zadržati broncu, stvarajući time jedinstven i neponovljiv presedan u bogatim olimpijskim arhivama.

Nakon što su se i službeno, te pomalo prisilno, oprostili od vrhunskog amaterskog natjecanja u sportu koji su toliko voljeli, Kilius i Bäumler hrabro su zaplovili nekim potpuno novim vodama, pokazujući pritom svoju zavidnu svestranost. Zadržali su svoj neprikosnoveni status superzvijezda u Njemačkoj prelaskom u tada vrlo popularne glazbene vode, postavši iznimno cijenjeni izvođači takozvanih šlagera. Njihov veliki zajednički hit u kojem nostalgično pjevaju o tome kako kauboji sanjaju, doslovno ih je lansirao u sam vrh svih njemačkih glazbenih ljestvica tijekom burnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Uz pjevanje, uspješno su gradili i zapažene filmske karijere, glumeći zajedno u nekoliko iznimno gledanih njemačkih filmova koji su dodatno i trajno učvrstili njihov jedinstveni status ikona pop kulture. Na privatnom planu, Marika se u kolovozu 1964. godine u Frankfurtu udala za Wernera Zahna, sina imućnog njemačkog poduzetnika, a zanimljivo je da joj je upravo njezin dugogodišnji partner s leda, Hans-Jürgen Bäumler, stajao uz bok kao vjenčani kum. 

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.