Kad ste zadnji obukli ili pak vidjeli nekoga u uniformi, vjerojatno niste razmišljali tko ju je sašio. U Labtexu, domaćem proizvođaču radno-zaštitne odjeće sa sjedištem u Zagrebu, više od polovine radne snage čine osobe s invaliditetom – i to nije puki marketing, već poslovni model.

Riječ je o prvoj integrativnoj privatnoj tvrtki u Hrvatskoj koja je odlučila zaposliti najmanje 40 posto osoba s invaliditetom, a početkom godine proširili su poslovanje i otvorili novi pogon u Brončicama u Novskoj.

Za klijente izrađuju medicinske kute, hlače i bolničko rublje, radna odjela za prehrambenu, farmaceutsku i industrijsku namjenu, posteljinu za hotelijere i ugostitelje, kuharsku odjeću, vrtićke pregače, tekstilne vrećice, a u ponudi imaju i anatomsku obuću, ortopedske uloške te čarape za dijabetičare.

S dva na 32

“Od ukupno 62 zaposlenih, u rad integriramo više od 50 posto kolega s umanjenim radnim sposobnostima. Još 2017. imali smo dva zaposlenika s invaliditetom, a danas ih brojimo 32. Do kraja 2027. planiramo ih zaposliti 50. Ponosni smo na to što mladima s mentalnim poteškoćama možemo pružiti priliku za rad koju drugdje u realnom sektoru inače teško dobiju”, govori nam Mislav Tadić, direktor firme. Evaluaciju kandidata, a zatim prilagodbu radnih mjesta za djelatnike s poteškoćama Labtex obavlja uz pomoć Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (ZOSI) odnosno Centra za profesionalnu rehabilitaciju (CPR).

“Kad zaposlimo osobu s invaliditetom, CPR obavlja procjenu njezine radne sposobnosti, najprije u Centru, a zatim i na radnom mjestu kako bi vidjeli koliko je radnik zapravo učinkovit. Raspon subvencija plaće iznosi od 10 do 70 posto bruto 1 plaće. Postotak određuje CPR. Kad smo tek krenuli, institucije su nas prepoznale i poticale da zapošljavamo osobe s invaliditetom. Doduše, mogućnosti sufinanciranja danas su manje izdašne jer u državi trenutačno djeluju otprilike 43 integrativna poslodavca. No, opstali smo jer smo od početka dobro raspolagali opremom, pametno je kupovali i postavili dobre temelje”, kazao je Tadić.

Stručna spona

Spona između kolega s invaliditetom i zdravih radnika stručni je suradnik, socijalni pedagog Braian Perin.

Spona između kolega s invaliditetom i zdravih radnika stručni je suradnik, socijalni pedagog Braian Perin.

“Svi mi, imali dijagnozu ili ne, ponekad trebamo malo podrške pri radu. Moja je dužnost obići svakog kolegu s invaliditetom, provjeriti muči li ga što u poslu, može li svaki od njih na određenom stroju postići maksimalnu učinkovitost i postoji li potreba za prilagodbom radnih procesa. Ako postoji, uključuju se onda kolege radni instruktori i mehaničar specijaliziran za šivaće strojeve koji radnu opremu mogu prilagoditi potrebama svakog radnika. U nijednom trenutku ne nabijamo radni tempo, i ne guramo više od onoga što radnici mogu isporučiti”, kaže Perin.

Usto, provodi individualne i grupne razgovore sa zaposlenicima koji imaju neki stupanj invaliditeta, a posebno se pritom posvećuje osobama s intelektualnim teškoćama.

“Cilj nam je dati priliku svima koji su bili po strani da osjete značaj vlastitog rada, zarade svoj novac, budu produktivni i prošire socijalnu mrežu. U Labtexu rade i oni koji nisu imali prethodno radno iskustvo. Sjedili su kod kuće, a danas su produktivni i osjećaju se bolje. Na pauzi redovito razgovaram s kolegama o tome kakav im je bio dan i što su radili izvan posla. Naizgled običan mali razgovor, no njima puno znači, pogotovo kada se mogu pohvaliti: ‘Jučer sam uspio sve samostalno pospremiti kod kuće’ ili ‘Počistio sam kavez svog kućnog ljubimca.’ Nekima se te stvari čine uobičajene, no za njih su te male pobjede doista važne”, zaključio je Perin.

Prihodi Labtexa lani su gotovo stagnirali – tvrtka je uprihodila 4,31 milijun eura, tek neznatno više nego godinu ranije. Neto dobit je ipak porasla: s 346.642 na 381.726 eura, za nešto više od 10 posto, dok je EBITDA iznosila 763.306 eura. Prosječna neto plaća u 2025. bila je 855 eura. Svim djelatnicima, kaže direktor, isplaćuje se i topli obrok.

“Plaće u tekstilnoj, drvnoj i kožarskoj industriji su među najnižima, no mislim da smo se uspjeli približiti primanjima kakva imaju prodavačice u trgovinama. Ipak, rad kod nas ima prednosti. Neki naši radnici otišli su od starih poslodavaca jer kod nas ne rade smjenski, kao ni vikende. U nekim djelatnostima, ako radnik ne dođe na posao, kolega ga mora zamijeniti. Kod nas toga nema. Kad je naš radnik na bolovanju nitko ga ne treba mijenjati. Radnicima izlazimo ususret. Jedna naša zaposlenica s invaliditetom imala je glavobolje i probleme s koncentracijom zbog osmosatnog radnog vremena. Predložili smo joj da radi samo četiri sata dnevno, opciju koju je na kraju odbila. Inače, zaposlenici s invaliditetom imaju i dodatnih pet dana godišnjeg odmora, uz ostale beneficije”, istaknuo je Tadić koji je prije ulaska u branšu tri godine proveo kao djelatnik Ministarstva zdravstva, prošao kroz maloprodaju i menadžment, a Labtex gradi od 2011.

U tekstilnoj industriji najveći je proizvodni trošak nekada bila sirovina, a danas su to plaće – unatoč tome što kotiraju ispod državnog prosjeka, tvrdi Tadić. Nekada je materijal činio 70 posto troška proizvoda, a rad 30 posto. Danas je taj omjer obrnut – za naš medicinski segment materijal čini svega 20 do 25 posto troška, a plaće 75 posto. Razlog je rast cijene radnog normativa, odnosno cijene jedne minute rada. Karikiram, ali nekad je ona iznosila oko sedam, a danas 40 eurocenti. Kad tu minutu pomnožite s brojem minuta potrebnih za izradu proizvoda, ukupna cijena proizvodnje snažno raste”, pojašnjava direktor Labtexa.

Mjesečne troškove poslovanja procjenjuje na približno 150 tisuća eura, pri čemu najveći dio otpada na hladni pogon. “U to ubrajamo najmove, režije, računovodstvene i bankovne usluge”, navodi Tadić.

Pogon u Novskoj odlučili su otvoriti zbog nedostatka radne snage u metropoli, ističe. “Kad kažeš da si šivač, ljudima u Zagrebu to ne zvuči privlačno. U Novskoj na to gledaju drukčije, kao na priliku da rade u proizvodnji koja im je poznata. Daljnje širenje zasad ne planiramo, barem dok ne ostvarimo puni potencijal novootvorene lokacije”, dodao je.

Teško do mladih

Poteškoće domaće tekstilne industrije teško su popravljive, no recentne geopolitičke promjene otvaraju prostor koji domaći proizvođači do sada nisu imali, smatra Tadić. “Mladi jednostavno ne žele raditi u domaćoj tekstilnoj industriji. Teško nam je nadomjestiti djelatnika koji odlazi u mirovinu. Bez obzira na to što nikad nismo kasnili s davanjima, mučimo se privući svježu radnu snagu koja bi ih zamijenila. Ne dođe li do promjene trenda, hrvatska tekstilna industrija u narednih će 15-ak godina odumrijeti i tu nema čarobnog štapića. Cijena rada jednostavno je previsoka u odnosu na globalnu, ponajprije azijsku konkurenciju. Poznavao sam vlasnike nekoliko velikih domaćih modnih kompanija koje nisu opstale – govorili su da će ih strani brendovi uništiti za pet godina od otvaranja tržišta, i bili su u pravu. Kad netko naručuje jaknu za cijelo svjetsko tržište – 15 tisuća komada u jednoj boji – mi tome ne možemo konkurirati”, požalio se Tadić.

Konkretne brojke ilustriraju jaz: par radnih hlača hrvatske proizvodnje stoji 50 eura, a iz Kine se uvoze za oko 10 eura, ističe Tadić. “Kad ih ponudimo po 70 eura, kažu nam da smo preskupi – jer uvozna odjeća je upola cijene.”

Unatoč crnim predviđanjima, tvrtka opstaje jer kombinira vlastitu proizvodnju s uvozom i distribucijom inozemnih brendova.

“Zastupamo Leon, anatomsku obuću koja se proizvodi u Srbiji, a na našem tržištu izvrsno je prihvaćena. S tim brendom surađujemo već osam godina. Uvozimo i Iceman uloške za cipele iz Turske, a u suradnji s hrvatskim proizvođačem iz Samobora proizvodimo bešavne čarape za osobe sa šećernom bolešću, namijenjene smanjenju pritiska i ublažavanju tegoba kod oticanja stopala”, kaže Tadić.

Pohvalno je, dodaje, da javni sektor nastoji tekstilne potrebe podmiriti domaćom proizvodnjom. Europske norme pritom sve više obvezuju javne naručitelje na nabavu robe europskog porijekla – što tumači kao priliku za domaće proizvođače.

“Zbog trgovinskih ratova važno je da se domaća tekstilna proizvodnja koliko-toliko očuva jer ako nestane, bit ćemo potpuno ovisni o uvozu. Trenutačno ne osjećamo utjecaj carina jer svoju robu plasiramo isključivo na hrvatskom tržištu”, kazao je Tadić.

Labtex je zastupao i strane brendove Original Marines i Aldo Shoes, no prodao ih je točno 1. veljače 2020. godine. “Kao da smo imali nos da će nastupiti lockdown”, zaključio je Tadić.

Uz stratešku računicu, Tadić je pojasnio i troškovnu logiku koja određuje u koji segment tržišta proizvođač uopće može ući.

“Višeslojni materijali, to jest, laminati za nas predstavljaju značajan trošak. Materijal za medicinsku odjeću kreće se od četiri eura po dužnom metru za nižu kvalitetu, pet eura za srednju, do deset eura za vrhunsku. Laminati za tehničku sportsku odjeću skijaške i jedriličarske jakne, materijali s posebnim svojstvima poput zrakopropusnosti i vodonepropusnosti, počinju od dvadeset eura po metru. U taj segment tek sada polako ulazimo.”

Trošak materijala izravno se odražava na cijenu gotovog proizvoda. Glavnina Labtexova asortimana kreće se od 30 do 70 eura po komadu, a pojedini modeli dugih kuta, namijenjenih medicinskom osoblju, dosežu i do 110 eura.

Pritom napominje da su u digitalnoj prilagodbi poslovanja zaostali za mlađim konkurentima, no u tome vidi i poticaj.

“Tvrtke koje su nakon nas počele proizvoditi medicinsku odjeću brže su se prilagodile digitalnom tržištu. Naša prednost leži u tome što cijeli proizvodni proces vodimo interno: od dizajna i razvoja, konstrukcije i krojenja, do šivanja, dorade i sitotiska. Ne ovisimo o vanjskim partnerima u proizvodnji”, rekao je Tadić pa otvoreno komentirao i poslovne propuste.

Promašena strategija

“Shvatili smo da smo pogriješili u cjenovnoj strategiji. Poslodavcima s više od pedeset zaposlenika nije svejedno hoće li našu bluzu platiti 17 ili 35 eura. Novu kolekciju planiramo lansirati po pristupačnijim cijenama, a webshop ćemo pojednostaviti”.

Razvoj digitalne prodaje kompaniju nije odvukao od fizičkog kontakta s kupcima.

“Naš prvi dućan, a ujedno i showroom, otvorili smo jer su mnogi kupci htjeli isprobati robu. Neki od njih nisu vjerovali da se takvi dizajnirani proizvodi izrađuju u Hrvatskoj. Naša trgovina radi od 7.30 do 15.30, kao i ostatak kompanije”, rekao je Tadić.

Nakon razgovora s menadžmentom, obišli smo proizvodnu halu. Dio proizvodnje je automatiziran, no to ne umanjuje odgovornost i vještinu radnika kada je riječ o isporuci robe.

“Ljudski faktor još je uvijek presudan. Prilikom rada sa štikericom, strojem kojim vežu i ukrašavaju rubove odjevnog predmeta, radnici moraju pripremiti okvire u koje se učvršćuje tkanina, kako bi stroj mogao precizno odraditi svoj dio posla. Cilj je da mašina, koja može odraditi i do 8000 uboda u minuti, nikad ne staje. Zahtjevi klijenata su različiti, neki žele da ukras ili logotip brenda bude na džepu, ispod ili iznad džepa, na pregibu, da na odjeći piše titula, ime ili prezime. Dakle, puno je faktora na koje radnik treba obratiti pažnju”, tumači nam u obilasku pogona Perin.

Iz žamora šivaćih mašina i štikerica koje neprekidno bruje i šume izvukli smo Tina Bensu (23), dotad potpuno usmjerenog na svaki sljedeći ubod igle u tkaninu. Izazove u poslu, unatoč invaliditetu, govore nam njegovi kolege, rješava uspješno, brzo i efikasno, a osmijeh, dodaju, pa čak i ponedjeljcima, ne skida s lica.

Ovaj mjesec će se navršiti pune četiri godine otkako radim u Labtexu. Prezadovoljan sam poslom, kaže Tin Bensa, jedan od djelatnika Labtexa

“Ovaj mjesec će se navršiti pune četiri godine otkako radim u Labtexu. Prezadovoljan sam poslom. Najviše volim raditi na štiku s kolegicom Koranom. To mi je najljepše, no volim raditi i na tisku, vakumirati odjeću, kao i raditi u skladištu”.

Sve koji dvoje je li rad u tekstilnoj industriji pravi karijerni odabir za njih, Bensa ohrabruje. “Dođite nam, naučit ćete sve vezano uz štik, tisak ili šivanje. Uz posao, družimo se u pauzama i na radionicama”, ističe Tin koji uz rad pronalazi vrijeme i za mnoge hobije. “Bavim se filatelijom, skupljam poštanske markice. Na vikendici u Pojatnom pokraj Zaprešića obrađujem zemlju. Volim poljoprivredu. Ondje uzgajam paprike, paradajz, patlidžan i ostalo povrće. No, moja ljubav je i slastičarstvo, pečem sjajne kremaste kolače, torte i štrudle”, dodaje Tin.