Fra Ivan, bosanski franjevac i teolog, u svojoj novoj knjizi istražuje kompleksne teme vjere i društvenih odnosa, nudeći čitateljima dublji uvid u višereligijski kontekst i izazove suvremenog svijeta.

Bosanski franjevac, teolog, pisac, društveni aktivist, bivši profesor ugašene (ili transformirane) Franjevačke teologije u Sarajevu, odnedavno na službi u Beogradu, u samostanu na Zvezdari, pri Crkvi svetog Antuna. Autor sedam knjiga, u kojima se, uglavnom, bavi vjerom i životima ljudi u višereligijskom društvu, opraštanjem i pomirenjem, odnosu umjetnosti i književnosti i vjere. Umije razgovarati s drugim ljudima. Živo zamišlja kako je drugome, ima za to dara, što je talent za romanopisca i propovjednika, a (na žalost) rijetkost je u današnjih naših svećenika. Knjigu "Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu" u suizdavaštvu su objavili Centar za kulturu i obrazovanje iz Tešnja i Ex Libris iz Rijeke. Otisnuta je u Tešnju, tamo joj je i operativni izdavač, a prijavljena je u nacionalnim i sveučilišnim knjižnicama u obje zemlje, tako da se u obje smatra domaćim izdanjem. Predgovor knjizi pisao je Ivan Lovrenović, pogovor fra Drago Bojić. Njima dvojicom uokviren je niz tematski raznovrsnih eseja, kojima zajednički su intelektualna, teološka i stilska domišljenost, i potpuna jasnoća. Fra Ivanovu knjigu mogao bi čitati i razumjeti svaki dovoljno strpljiv pismen čovjek.

Vjerojatno najljepši esej u knjizi, možda i zato što je poput romana majstorski ispripovijedan, a u njemu upričana je i istumačena starozavjetna pripovijest, nosi naslov "Ostati ili odseliti: Pastoralno teološke implikacije progona i iseljavanja na primjeru knjige Jeremije proroka". U njemu, u tom Šarčevićevom tekstu, kreće se izdaleka, pa se pojam migracija, seljenja, odlaženja, izbjeglištva, prognaništva najprije protumači preko svjetovnih znanosti, sociologije i politologije, manje povijesti, pa se lako i prirodno (kao kroz ono Alisino zrcalo) prođe na stranu teologije, da bi se, malo pomalo, sve se rubno krećući uz beskrajnu bosanskohercegovačku izbjegličku i selidbenu kolonu, stiglo pravo do proroka Jeremije i njegovih - dopuštate li mi tu riječ? - pregovora s Bogom oko kupovine njive od rođaka Hanamela. Doba je opće propasti, babilonske opsade grada, raspada društva i rastakanja svih društvenih i tradicijskih vrijednosti pred sam nestanak poznatog svijeta, a Jeremija je još i u nekoj svojoj nevolji, jer je kralju govorio nešto što mu nije trebao reći. Rođak koji mu nudi tu njivu postupa po zakonu po kojem se posjed nudi bližnjemu, koji ga je dužan otkupiti, i vjerojatno ni ne očekuje da će Jeremija otkupiti njivu, nego bi da odgovornost za konačni slom njihova svijeta prebaci na njega. I tu umjesto da rezignira, umjesto da spašava živu glavu i stane u red za vizu ispred kanadskog ili australskog konzulata, Jeremija od rođaka kupi njivu. "Jer ovako govori Jahve nad vojskama, Bog Izraelov: 'U ovoj će se zemlji još kupovati kuće, njive i vinogradi!'"

Fra Ivan ne manipulira biblijskim tekstom, ne služi se njime da preplaši svog čitatelja, ne preodijeva se u autoritet zapisane Riječi, nego živo i razložno pripovijeda o jednom i o drugom, dajući čitatelju slobodu da se slobodno kreće unutar njegove priče. I da, možda, stekne dragocjenu priliku za autorefleksiju. Na kraju, ni Bog Jeremiji u njegovoj nevolji nije omogućio ništa osim autorefleksije.

To je ono što ovaj čitatelj voli i u čemu se prepoznaje - prepoznajemo se u knjigama koje čitamo, usput u njih učitavajući i ono čega u tekstu nema - ali u fra Ivanovim je "Teološkim pogledima u višeetničkom kontekstu" mnogo toga drugog, vjerojatno i važnijeg. On pokušava vidjeti i (pre)poznavati Drugog, te o Drugom i drugima u Bosni i Hercegovini, te na Balkanu, pisati i govoriti tako da se za njih nalazi više razloga i opravdanja nego za sebe i za svoje. To bi, valjda, trebala biti i razlika između političara, koji opravdanja traži uvijek za svoju stranu, i teologa (svećenika, redovnika, manjeg brata...), koji opravdanja traži za druge da bi ih mogao razumjeti i da bi ona njiva, kupljena od obeznađenog rođaka imala neku svrhu.

Fra Ivan zaneseno i stilski savršeno piše o mržnji, i pritom ispisuje neke od najpotresnijih (možda antropološki najistinitijih) redaka svoje knjige. On govori, pa to ponavlja i varira, kako je mržnja uvijek bez lica i kako čovjek ne može mrziti - ili teško može mrziti - ono u što gleda. Tražeći načine da nagovori ljude da jedni u druge živo gledaju.

Ovako to zvuči: "Bosnu i Hercegovinu je spasio Bog od totalnog uništenja. Nije to preuzetna tvrdnja. Naime, Bosnu i Hercegovinu spasio je Bog preko dobrih ljudi koji su u svojim različitim i drukčijim susjedima prepoznavali sliku Boga, koji su djelovali i ljubili, žrtvovali se na božanski način. U Bosni su se dogodila zla jer je potamnjela slika Boga na licima drugih. Izgubila se, također, i pomisao da ljudski život nije vječnost. (...) Svi se slažemo da zemlju ne spašavaju Kajini, ali ni Abeli koji vape za osvetom. Tko se smatra Abelom, žrtvom, koliko god njegovo stradanje bilo neizmjerno, zna da mu, prema zajedničkoj vjerničkoj objavi, nije dopušteno unakaziti lice svoga zavidnika, svoga mrzitelja ili ubojice, jer njega štiti ne neka daleka Božja pravda, nego Bog koji malim krajičkom nastanjuje i zločinačku dušu."

S ovakvom je knjigom teško živjeti, ali mimo onog što u njoj piše neizdržljivo je mučno.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.